Svjetski dan socijalnog rada: Nasilje u obitelji - Anita Đurđević
Povodom obilježavanja Svjetskog dana socijalnog rada (19.3.2024.) donosimo test socijalne radnice Caritasa Dubrovačke biskupije Anite Đurđević na temu Nasilje u obitelji.
Za razliku od drugih oblika nasilja, konkretno obiteljsko nasilje razlikuje se po tome što su žrtva i počinitelj u bliskom odnosu za koji se očekuje da bi trebao počivati na povjerenju i sigurnosti. Takvim nasiljem, posebno ako su žrtve djeca, dolazi do teških emocionalnih posljedica, jer osoba koja bi za žrtvu trebala predstavljati utočište i sigurnost, postaje upravo suprotno. Ukoliko izostane adekvatna reakcija, posljedice za žrtvu, ali i za sve članove obitelji mogu biti teške i s trajnim posljedicama (samo neke od njih su tjeskoba, depresija, nisko samopoštovanje). Kako to obično i biva, sve kreće iz obitelji, pa se tako obiteljski odnosi reflektiraju na sve ostale .Žrtva nasilja se time najčešće nađe u začaranom krugu iz kojeg teško izlazi.
Vrste nasilja
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (čl. 10.) nasilje u obitelji može biti:
- primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda
- tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci
- psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost
- spolno uznemiravanje
- ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci
- zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje.
Najjasniji su kriteriji za procjenu tjelesnog zlostavljanja, dok su kriteriji za definiranje emocionalnog odnosno psihološkog zlostavljanja ili zanemarivanja manje precizni. Tjelesno zlostavljanje obično se označava kao ponašanje roditelja koje karakterizira prisutnost neslučajne povrede i iskazivanje otvorene tjelesne agresije prema djetetu. Može uključiti udaranje, gnječenje, paljenje, grebanje, davljenje, vezivanje, izlaganje visokoj temperaturi ili hladnoći, osjetilno preopterećenje (npr. prejako svijetlo, zvuk, odbojni okusi), sprječavanje spavanja i drugo. Iako je pri određivanju tjelesnog zlostavljanja još uvijek odlučujuća vidljiva tjelesna povreda, u današnje vrijeme sve se više naglašava važnost okolnosti i prirode samog ponašanja roditelja (Ajduković i Pećnik, 1994.).
Nažalost, psihičko nasilje je često zanemareno u usporedbi sa fizičkim i ne pridaje mu se tolika važnost. Međutim, ono ostavlja iste posljedice na žrtvu, u nekim slučajevima čak i teže od posljedica fizičkog zlostavljanja. Neki ga čak i ne prepoznaju kao vrstu nasilja.
Nasilje nad djecom u obitelji prepoznaje se kao važan društveni problem s dugoročnim negativnim posljedicama za pojedince koji su izloženi nasilju, ali i za društvo u cjelini. Uz stres, na doživljavanje različitih oblika nasilja nad djecom u obitelji značajno djeluju i drugi faktori, poput svjedočenja djeteta nasilju u obitelji, stav majke prema tjelesnom kažnjavanju i majčina percepcija djeteta neodgovornim (Rajter, 2013.). Zanemarivanje se u pravilu široko definira kao nebriga i propuštanje roditelja da zadovolji emocionalne i razvojne potrebe djeteta, uključujući potrebu za odgovarajućom ishranom, odjećom, smještajem, zdravstvenom brigom, obrazovanjem, intelektualnim poticanjem i emocionalnim razumijevanjem (White i sur., 1987.). Za razliku od zlostavljanja, zanemarivanje je propuštanje da se nešto učini, a ne neposredno nanošenje povrede ili štete djetetu.
Ercegović (2007.) u svom istraživanju provedenom na području Dubrovačko-neretvanske županije, navodi kako su razlozi neprijavljivanja nasilja mnogostruki: od srama, ekonomske ovisnosti žrtava, do nepovjerenja u djelotvornost sustava, bilo da se radi o policiji, sudstvu i/ili zdravstveno-psihološkoj pomoći žrtvama ili nasilnicima.
Roditelji koji su nasilni prema svojoj djeci ili supružniku su u većini slučajeva i sami bili žrtva nasilja kao djeca. Dijete koje proživljava nasilje u obitelji uči da je taj obrazac ponašanja prihvatljiv te na taj način postaje potencijalni nasilnik ili žrtva nasilja u odrasloj dobi. I uzroci su najčešće puno dublji od onoga kako izgleda površinski. U skladu s tim potrebno je i počinitelja sukladno mogućnostima uključiti u psihosocijalni tretman“ – malo mi liječenje zvuči grubo. Potrebna mu je pomoć kao i samoj žrtvi nasilja. I najčešće se počinje s vraćanjem u prošlost /djetinjstvo gdje su zadobivene „rane“ koje je potrebno iscijeliti.
I zaključno, citiramo (Otročak, 2005.): „Nikad ne smijemo zaboraviti da se nasilje događa sada i ovdje oko nas dobro sakriveno među zidovima kuća i duboko skriveno u dušama naših susjeda, poznanica, sestara ili majki, a da smo često puta toliko zaokupljeni sobom da ga ne znamo prepoznati, ali ni shvatiti jer smo u dubini svojih srca možda zaključali ono što je, pored kažnjavanja nasilnika, važnije, a to je suosjećanje prema patnjama bližnjega. Bez alibija, koji je možda moglo pružiti nepoznavanje problematike ili nepostojanje vjerodostojnih pokazatelja, nijedno društvo/država nema legitimitet za ignoriranje ili omalovažavanje ozbiljnosti problema nasilja u obitelji i težine njegovih posljedica.“